Predgovor

Abstract

Briga oko očuvanja zdravlja kao i nastojanje da se narušeno zdravlje ponovno zadobije jedno je od važnijih poglavlja svake religije pa tako i kršćanstva. Jednako tako u svakoj velikoj religiji u povijesti čovječanstva uvijek je postojala više ili manje izražena napetost između traganja za postignućem čovjekova konačnog ispunjenja u vječnosti i zdravlja koje je ipak tek jedno provizorno pa i djelomično ostvarenje čovjekova definitivnog integriteta. Tu napetost poznaje i kršćanstvo. U svih ovih dvadeset stoljeća teologija i pastoralna praksa Crkve nastojale su očuvati ravnotežu između zdravlja i spasenja. Pritom je na Isusovu tragu zdravlje uvijek bilo shvaćeno kao jedna nesumnjiva vrijednost, ali kao vrijednost koja je podređena konačnom spasenju. Čak bi se moglo reći da se na zdravlje uvijek gledalo kao na vrijednost koja je u službi ostvarenja čovjekova eshatološkog identiteta. Naime, Isusova djelotvorna briga za vremenito zdravlje, koja se iskazuje blagotvornim utjecajem njegova osobnog ižaravanja, oslobađajućom prodornošću njegova navještaja kao u nekoliko njegovih u evanđeljima posvjedočenih čudesa, uvijek je u konačnici htjela čovjeka narušenog zdravlja, ali i druge nazočnike privući na put vjere u Oca nebeskog te na neki način fragmentarno anticipirati teško predočivi čovjekov eshatološki integritet. Kršćanska crkva je zbog toga u najboljim intuicijama svoje teologije i u Evanđelju najprimjerenijim oblicima svoje karitativne prakse uvijek nastojala povezati skrb za zdravlje s brižnošću oko hoda na putu spasenja. Nastojanje oko očuvanja i uspostave narušenog zdravlja svojeg i tuđeg bilo je tijekom čitave povijesti Crkve uvijek privilegirani ako već ne i isključivi prostor sazrijevanja temeljnih kršćanskih krjeposti. Zajedničarski ili individualno prakticirana zauzetost oko promicanja zdravlja te povremeno doživljena ozdravljenja često su imali za posljedicu snažno pročućeni rast osobnog iskustva konkretno angažirane Božje blizine i ljubavi. No, ipak, glavna struja kršćanstva znala je  uvijek sačuvati snažnu poveznicu između brige oko zdravlja, liječenja i prakse izgradnje eshatološkog Kraljevstva Božjeg. Uza svu često i dramatičnu napetost koja zacijelo postoji u konkretnim ljudskim situacijama između spasenjskog interesa, s jedne, te trenutačne tjelesne i afektivne dobrobiti, s druge strane teologija i praksa Crkve polazila je od uvjerenja u mogućnost njihove integracije unutar jednog životnog projekta motiviranog cjelovitim evanđeoskim gledanjem na stvarnost. Unutar pak takvog cjelovito doživljenog pristupa čovjeku i njegovoj osobnoj povijesti bilo je moguće smisleno integrirati ne samo brigu za zdravlje i nastojanja oko ozdravljenja već i samu neizlječivu bolest i smrt. Danas se, međutim, taj tradicionalni kršćanski holizam nalazi pod golemim pritiskom postmoderne umnogome ideologizirane senzibilnosti koja od svih religija prisutnih na globalnom tržištu religijskih ponuda traži što djelotvorniju i atraktivniju ponudu jedne bitno terapijske duhovnosti. Čini se, štoviše, da pojedini segmenti kršćanstva sve više na ovaj ili onaj način prihvaćaju potrebe i zahtjeve ljudi današnjice koji su pod stalnim stresom za religijom što bi ponajprije bila korisna sada i ovdje. Time se međutim klizi prema narušavanju rečene cjelovitosti kršćanskog pristupa čovjeku koja pretpostavlja da čovjek svoj konačni identitet izgrađuje i postiže ne samo promičući zdravlje, tragajući za ozdravljenjem i umnažajući iskustva wellnessa, pa čak i uz pomoć kršćanske asketske i molitveno-meditativne prakse. U aktualnoj religioznoj klimi na djelu je svojevrsni terapijski redukcionizam nadahnut dobrim dijelom duhovnom atmosferom newagea, koja je impregnirala mnoge kršćanske ambijente. Kao da mnogi u kršćanskim zajednicama jednostavno zaboravljaju da kršćanska vjera predstavlja jedan globalni okvir smisla unutar kojeg svoje mjesto imaju i mnoge druge vrijednosti, ne samo zdravstvenoterapijske preokupacije, pa tako i uvijek dvoznačna iskustva neizbježnih egzistencijalnih činjenica kao što su bolesti i smrti.