Pravo samoodređenja u kontekstu pacijentova raspolaganja. Pravno-filozofski pristup

Abstract

Ovaj se prilog bavi pitanjem prava samoodređenja u kontekstu pacijentova raspolaganja iz pravno-filozofske perspektive. Polazeći od konkretnih primjera u Njemačkoj i Austriji autor opisuje emancipatorsku borbu oko prava na samoodređenje bolesnika kao i pitanje naravnog trenutka smrti te etičke i pravne prosudbe popratnih pojava. Naglasak je na poštivanju osobnosti čovjeka neovisno o njegovim sposobnostima i stanju njegove svijesti. To je pravno potkrijepljeno općom klauzulom 16. paragrafa austrijskog Općeg građanskog zakonika (ABGB). U kontekstu nepovredivosti ljudskog dostojanstva (članak 1. Bonnskog zakonika, članak 1. Povelje temeljnih prava Europske Unije) i Kantove teze o čovjeku kao subjektu ćudoredne autonomije pacijentovu autonomiju treba definirati u smislu da svaki pacijent ima pravo o sebi odlučivati i sebe obvezivati. Granice prava na samoodređenje određene su pravnim poretkom i kolizijom s drugim etičkim načelima. Stoga pacijentovo raspolaganje ne može sadržavati obvezu aktivne eutanazije od strane trećih. Za liječnika je obvezujuća u pacijentovu raspolaganju anticipacijski izražena volja pacijenta u tijeku bolesti kad je on nesposoban za očitovanje. U skladu s tim valja izostaviti mjere za produženje života ili ih treba prekinuti ako one samo usporavanju trenutak smrti a tijek se bolesti više ne može zaustaviti. U svezi s tim nužno je ograditi se od aktivne eutanazije.