Zdravlje i bolest u aktualnom kontekstu dijaloškog odnosa među religijama. Kršćanski pristup

Abstract

U ovom članku nastoji se pokazati kako je fenomen zdravlja, bolesti i liječenja važna tema u aktualnom kontekstu dijaloški nadahnutih i strukturiranih odnosa kršćana s pripadnicima drugih religija. U prvom dijelu, polazeći od dosegnutih interpretacijskih standarda katoličke posaborske teologije glede uloge i vrijednosti međureligijskog dijaloga, autorova pozornost usmjerena je ponajprije na razinu konkretnog dijaloga (tzv. “dijaloga života” i “dijaloga djela”). Riječje o dijaloši strukturiranom sužvotu religijski različitih. Kad je riječo fenomenu zdravlja, bolesti i liječnja, takav sužvot, da bi bio uspješn i sukladan postulatima korektnog dijaloga, nužo pretpostavlja poznavanje temeljnih religijskih stavova, normi i običja ljudi kojima se dijalogom želi izać ususret. Stoga autor ukratko skicira neke od temeljnih odrednica poimanja fenomena zdravlja u trima velikim svjetskim religijama: islamu, hinduizmu i budizmu. Na razini teološkog dijaloga te dijaloga religijskog iskustva, koji prakticiraju religijske elite, ali i teološi izobražni vjernici govor o zdravlju i bolesti poprima holističu dubinu. Autor zato u drugome dijelu ovog članka ponajprije prikazuje pojam holističkog pristupa zdravlju. Potom konstatira nepotpuni holizam mnogih novih religijskih pokreta, a posebice različitih terapijskih inicijativa New Agea. Nepotpunost njihova holističkog pristupa zdravlju i bolesti očituje se u činjenici da oni ne uzimaju dostatno ili nikako ne uvažavaju dimenziju čovjekova definitivnog spasenja, te vlastitu religiju podređuju zahtjevima aktualnoga postmodernog terapijski orijentiranog religijskog tržišta. Rezultat takvog stava je nelagoda pa i nemoć kad se imaju suočiti s neizlječivom bolešću i trajnom patnjom. Stoga u završnim razmišljanjima autor pokazuje kako dijalog kršćana s velikim religijama može poslužiti kao korektiv tom danas toliko raširenom terapijskom redukcionizmu u svijetu religija. Naime, sve velike svjetske religije prakticiraju potpuni holizam, koji u svjetlu definitivnoga, nadempirijskoga čovjekova ostvarenja omogućuje smislenu egzistencijalnu integraciju kako zdravlja tako i bolesti. Dijalog kršćana s pripadnicima velikih religija, zaključak je ovog članka, može znatno pridonijeti da jednostrano pa čak i opsesivno traganje za zdravljem i ozdravljenjem pod svaku cijenu, koje karakterizira veliki dio aktualne religijske klime, bude uravnoteženo jednim puno smirenijim, bitno realističnijim, a time i cjelovitijim vrednovanjem i življenjem čovjekove povijesne egzistencije.