O sramu

Abstract

Sram je iznimno nelagodan osjećaj. Pomislimo li na neku nelagodnu i ponižavajuću situaciju iz vlastitog iskustva, lako opažamo povratak mučnog osjećaja srama. U svojoj srži sram je osjećaj nevrijednosti i nepodobnosti. Ne zahvaća samo neki dio nas, nego samu našu srž. Tjera nas da se krijemo i od samih sebe i od drugih. Sram nas zahvati iznenada. Bukne odjednom, bez najave i bez pripreme. U trenu nas obuzme silna želja da nestanemo s lica zemlje. Premda to nikada nismo ni htjeli ni planirali, odjednom bismo najradije propali u zemlju. Sram se pojavljuje tamo gdje je prekršena norma ili tamo gdje se u tuđim ili našim očima pokazao nepoželjni dio nas. Ovaj nam osjećaj otkriva da nismo onakvi kakvi bismo htjeli biti niti onakvi kakvima nas drugi drže. Odao nas je neki čin ili neka riječ. Učinili smo nešto što se ne bi smjelo ili smo izrekli neku nedopuštenu riječ. U trenu se pokazalo da smo drukčiji. Pokazao se do tada nevidljivi dio našeg bića. Sram je trenutačni bljesak svijesti da smo razotkriveni, ogoljeni, prokazani. Ta nas svijest blokira. Zakoči našu volju za djelovanjem i oduzme nam sposobnost govora. Sprječava našu spontanost. Gura nas da se sakrijemo kako bismo izbjegli moguće prigovore, osjećaje manje vrijednosti i bolna iskustva vlastite nedostatnosti. Osjećaj srama može biti toliko jak da čovjek donese najradikalniju odluku i oduzme sebi život. Sram je intencionalan. Usmjeren je prema nekome koga valja poštivati i prema nečemu što zahtijeva obzir. To može biti Bog ili neki autoritet, a može biti i moral, etički zahtjev ili očekivanje humanosti, časti ili pristojnosti. Sram je usmjeren prema nekoj instanci koja donosi sud ili osuđuje. Instance mogu biti vrlo različite: Bog, društveni ili akademski autoritet, značajni drugi, drugi ljudi, naš ja, odnosno neki naš nad-ja. Sram, međutim, cilja na subjekta kojemu, ukoliko dođe do povrede vrednota, prijeti izloženost, posramljenost, sramota i blamaža....