Opstanak „homo ludensa” u bespućima „digitalnog kontinenta”

Abstract

Igra je oduvijek bila jedna od bitnih sastavnica ljudskog života;
toliko je određivala i određuje ljudski život da se i čovjeka može
definirati kao „igrača” – homo ludensa. Zadnjih desetljeća svjedočimo
velikim i važnim promjenama u razvoju igre i njezine uloge u životu
pojedinca i društva u cjelini. Tehnološki razvoj zadnjih desetljeća
prošlog stoljeća značajno je pomaknuo horizonte igračkih mogućnosti,
odnosno ozbiljno je promijenio matricu igre te otvorio nove
perspektive industriji igre. Taj je napredak unio nove elemente u
svijet igre, a zapostavio je neke bitne značajke dotadašnjih oblika
igre te samim time ozbiljno promijenio kulturu igre, njezine dotadašnje
odrednice, ozbiljno ugrozivši socijalno-odgojne elemente igre te
postavio igri nove načine i pravila. Igra je odvojena od svojeg prirodnog
okuženja te je tehniciziranim okovima ukalupljena u nove igračke
alate koji su u prostor igranja unijeli revolucionarne promjene.
Početak tih promjena uslijedio je nakon proizvodnje novih igračaka
elektroničke epohe. Kasnijim razvojem interneta i društvenih mreža
ove promjene će poprimiti još ozbiljnije obrise. Ako bismo pokušali
prepoznati glavne značajke revolucije u igračkoj industriji, onda bi
na prvo mjesto zacijelo trebalo postaviti očito odvajanje igrača od
vlastite okoline te samodostatnost vlastitog igračkog iskustva bez
socijalizacije koja je dotada bila važan dio igre. Igra postaje običnom
zabavom i razbibrigom dok iz prostora igre pomalo iščezavaju drugi
važni elementi kao što su zajedništvo, odgovornost, pravila, kreativnost
i maštovitost. Igrač se suptilno pretvara u stroj. Igra se odvaja
od igrališta, tj. povlači se u zakutke životnih prostora, postaje osamljena
i sebi dovoljna te svedena na tehničku vještinu.